istorija stakla
istorija govori da je staklo otkriveno još 5.000 godina prije hrista. Legende kažu da su ga otkrili Babilonci, Feničani, Egipćani, ali ništa od toga istorija nije potvrdila. Jedino je sigurno da su pronađeni različiti ukrasni predmeti i posude od stakla.
Staklo se kao proizvod iz Egipta preko Grčke proširio do Rima, a tek su Rimljani 100 godina prije hrista počeli ostakljivati prozore na zgradama.
U razdoblju od 1.500 godine prije hrista do 500 godina poslijehrista tehnikom fuzije izrađeno je bezbroj posuda, ukrasa… U tom je razdoblju razvijena tehnika puhanja stakla i izrade ravnog stakla valjanjem.
Moderna istorija stakla započinje 1851. godine kada je engleski arhitekt Joseph Paxton, za svjetsku izložbu u Londonu, projektirao stakleni paviljon pod imenom "Crystal Palace". Ta revolucionarana građevina, izrađena od stakla i čelika, potaknula je arhitekte da staklo počinju upotrebljavati kao građevinski materijal.
Izumeći float proces stakla 1952. godine Sir Alastair Pilkington pokrenuo je revoluciju u staklarstvu. Ovaj proces omogučio je izradu staklenih ploča u raznim bojama i u različitim debljinama i dimenzijama. Od tada se razvoj tehnologija izrade i upotrebe stakla naglo ubrzao.
Danas je izrada stakla moderna industrija visoke tehnologije koja je u mogućnosti proizvesti tisuće ploča stakla dnevno u raznim bojama (najpopularnije su zelena i smeđa). Staklo je dio naše svakodnevnice i život bez stakla danas bi bio nezamisliv.
Za printanje
Staklo je prozirni, amorfni, čvrsti, krti ihemijski postojani materijal. Glavni sirovinski materijal za proizvodnju stakla su kvarcni pijesak, glinica, alkalijski i još neki oksidi. Kvarcni pijesak kao osnovna sirovina mora biti vrlo čist, tako da u pijesku ne smije biti više od 0,05 % željeznih oksida (zbog otpornosti na povišene temperaturehemijsku postojanost). Sirovinski materijal se usitnjava i homogenizira i ubacuje u peći za topljenje. Topljenje je osnovna faza proizvodnje stakla i odvija se pri temperaturi od 1400 do 1600°C. Otopljena masa se najprije hladi do viskoznosti optimalne obradivosti i nakon toga se oblikuje u željene oblike. Oblikovanje stakla vrši se izvlačenjem, prešanjem, valjanjem i lijevanjem. Daljnjim hlađenjem postiže se očvršćivanje oblikovanih proizvoda.
Karakteristična optička svojstva stakla su:propuštanje.refleksija.
apsorpcija.
SVOJSTVA STAKLA
Specifična masa: 2,5 g/cm3
Služi nam za izračunavanje težine određenog stakla.
Ploča debljine 1 mm i površine 1 m2 ima težinu 2,5 kg.
1. Modul elastičnosti: cca. 70 000 N/mm2
Sposobnost stakla da se nakon deformacije ponovo vrati u prvobitni oblik.
Modul elastičnosti stakla približno je jednak kao i kod aluminija.
2. Tlačna čvrstoća: 700 - 1000 N/mm2
Tlačna čvrstoća stakla nije povezana sa opterećenjima koja nastaju uslijed vjetra ili snijega, to su vlačna opterećenja.
3. Vlačna čvrstoća: 30 N/mm2
Vlačna čvrstoća je navažnija veličina za dimenzioniranje stakla. Različiti utjecaji npr. pritisak vjetra ili snijega na staklo dovode do povećanja opterećenja na savijanje koje uzrokuje povećanje vlačnog naprezanja stakla, pa se time povećava i opasnost od pucanja stakla. Vlačnu čvrstoću stakla možemo povećati termičkim prednaprezanjem na 50 N/mm2. Žičana stakla imaju manju vlačnu čvrstoću i to 20 N/mm2.
4. U-koeficijent za jednostruko float staklo: 5,8 W/m2
Toplinska izolacija stakla, manji U označava bolju izolaciju.
5. Koeficijent temperaturnog širenja stakla: 9 x 10-6
Sličan je koeficijentu temperaturnog širenja čelika i betona.
Povećanjem temperature staklene ploče dužine 1 m za 50oC ona se širi za 0,5 mm.
6. Optička svojstva stakla
Obično silikatno staklo dobro propušta svjetlost odn. zračenja iz vidljivog dijela spektra. Praktično ne propušta UV zračenje (valne dužine ispod 380 nm) i infracrveno zračenje (iznad 760 nm).